Prst koji pokazuje na mesec, Faba, sa logom

– ili zašto je patnja izlišna –

 

Evo me, narode, u ponovo u javnosti posle dužeg vremena. Sve se ređe “objavljujem” jer verujem da je „sve kako mora biti“ i sa mojom „intervencijom“ i bez nje. Ipak, evo, da prekinem tu tišinu u nadi da poneka iskra svesnosti, neko malo podsećanje, može pomoći da smanjimo patnju…

U duhovnim traganjima često nailazimo na parove pojmova koji na prvi pogled deluju suprotstavljeno, a zapravo predstavljaju dve strane iste medalje. Ti parovi su polarnosti kroz koje ljudski um pokušava da obuhvati i objasni suštinu postojanja – odnos između onog pojedinačnog, našeg ličnog unutrašnjeg sveta, i onog univerzalnog, sveobuhvatnog Kosmosa.

Hajde da prođemo kroz tri velika primera ovih „polarnosti“ koji nam mogu poslužiti kao mape na putu spoznaje.

  1. Duša – Svesnost

Ovo je par pojmova sa kojim se savremeni tragač najčešće susreće, a koji često unosi najviše zabune.

  • Duša se u većini tradicija shvata personalizovano. Ona je nosilac naše individualnosti, filter kroz koji prolaze naša jedinstvena iskustva, sećanja, emocije i karmički otisci. Duša je ono što doživljavamo kao svoje najdublje „ja“ u svakodnevnom životu.
  • Svesnost (Čista Svest) je širi, bezlični kontekst. Ona nema formu, nema istoriju, nema pol, godine ni granice. Ona je svedok. Svesnost je prostor u kome se sve ostalo pojavljuje – i naše misli, i naša tela, pa i sama ideja o individualnoj duši.
  • Odnos: Možemo reći da je duša zapravo Čista Svesnost koja je uzela specifičan oblik i boju kroz filter individualnog otelovljenja. Kada se svesnost oslobodi identifikacije sa tim filterima, ona prepoznaje sebe ne kao „nečiju“ izolovanu dušu, već kao samu Svesnost.
  1. Luča mikrokozma – Luča makrokozma

Ova prelepa, poetsko-filozofska polarnost dolazi iz našeg kulturnog podneblja, zahvaljujući geniju Petra II Petrovića Njegoša. On je kroz uzvišeni stih uspeo da oslika istu onu istinu o kojoj govore drevni istočni spisi.

  • Luča mikrokosma: Svetlost (iskra) u malom svetu – čoveku. To je ona božanska, svesna iskra zarobljena u materijalnom svetu, koja duboko u sebi nosi neizbrisivo sećanje na svoje nebesko poreklo.
  • Luča makrokosma: Sveopšta, večna kosmička svetlost, sam izvor stvaranja i svedok celog univerzuma.
  • Odnos: Čovek je postavljen kao ogledalo svemira. Naša unutrašnja, pojedinačna svetlost (iskra svesti) prirodno teži da se probudi, prepozna svoj izvor i ponovo slije sa večnom, kosmičkom svetlošću iz koje je potekla.
  1. Atman – Braman

Ova polarnost nas vodi do samog izvora indijske filozofije i temelja advaita vedante (učenja o nedualnosti), koje je duboko utkano u suštinu joge.

  • Atman je ono najdublje, istinsko „Ja“ unutar svakog pojedinca. To nije ego, nisu misli, niti telo – to je nepokretni svedok, iskra božanskog u nama.
  • Braman je apsolutna, kosmička stvarnost. To je beskrajna, nepromenljiva svest koja prožima i drži ceo univerzum.
  • Odnos: Ključna spoznaja drevnih mudraca sažeta je u rečenici Tat Tvam Asi – „To ti jesi“. Atman i Braman nisu dve različite stvari. Odnos između njih je kao odnos između kapljice vode i okeana. Kapljica ima sve osobine okeana, a onog trenutka kada se oslobodi privida odvojenosti (maje), ona shvata da je oduvek bila sam okean.

Zaključak: Prst koji pokazuje na Mesec

Naravno, sa ova tri para polarnosti ni izbliza se ne iscrpljuju svi ostali načini na koje čovečanstvo pokušava da opiše ovu veliku tajnu. Kroz istoriju smo sretali i relacije poput Šiva – Šakti, Jin – Jang, Puruša – Prakriti, itd.

Međutim, ovde je ključno razumeti jedno: sve ove velike reči, definicije i filozofski sistemi su samo koncepti. To su tek načini na koje naš racionalni um očajnički pokušava da uokviri i objasni ono što se uokviriti ne može.

To su samo putokazi duž puta, ili onaj čuveni „prst koji pokazuje na Mesec“.

Najveća zamka u koju kao tragači možemo upasti jeste da počnemo da obožavamo taj prst, da se raspravljamo o terminima, upoređujemo tradicije i zaboravimo da gledamo tamo gde taj prst zapravo pokazuje.

Prst nije Mesec. Filozofija nije Stvarnost.

Istina nije misao. Istina se ne može misliti, niti se u nju može prosto verovati. Istina je – doživljaj. Ona se živi, oseća i svedoči na prostirci, u meditaciji i u svakodnevnom životu, u onim dragocenim trenucima kada um konačno ućuti i prepusti mesto čistom Bivanju (Postojanju).

Svrha ovog članka je da pokažemo šta je naša PRAVA PRIRODA, da je sve to što nam se „vrti u glavi“ zapravo ILUZIJA da to NIŠTA NE POSTOJI da TO NISMO MI. To „mi“ (ja) je večnost u nama koja nije rođena i koja neće umreti a taj „šum u glavi“ je samo deo tog propadljivog „telouma“ (ego) za koga smo tako, čini se, nerazdvoljivo slepljeni…
VEŽBA: Bilo koja misao (i emocija koja je prati) da ti se pojavi – posmatraj je kao SVEDOK, posmatraj kao da je to voz koji prolazi ali ne ulaziš ni u jedan vagon… Ili, u tom času, obrati pažnju na dah, oseti svežinu udaha i toplinu izdaha ili oseti kako ti je telo živo iznutra…
Sa svakim trenutkom svesnosti, prisutnosti, negativna stanja slabe a pozitivna jačaju :-)!
Jogi Fabijan